iskkreno nevolin emo stile,mračan,pun krvi,čudaka,režu se......
Ovo je s jednog bloga kopirano:
Jeste li se ikada upitali što su to EMO djeca? I kakav je njihov stil života? Možda su neki pomišljali da to ima veze sa religijom, a neki sa modom. No nema... Emo djeca nisu nikakvi vanzemaljci, niti se tu radi o nekim poklonicima istih. To su djeca oko nas koja podsvijesno vape za pomoći...
U svijetu se "rodio" novi trend pa i sam val samoubojstava me nimalo ne čudi. Emo djeca nisu nikakva udruga niti postoji neka predispozicija koju trebamo ispuniti da bi postali emo djeca. Sječate li se velikog vala samoubojstava prije nekoliko stoljeća? Naravno da ne..nitko nije toliko star. No i tada je bio prisutan taj problem, samo se nije radilo o djeci, već o zrelim ljudima, koji su bili neshvačeni od strane društva. Danas situacija nije mnogo drugačija. Samo su se promjenili akteri tih događaja. Danas su glavni akteri djeca, mladi..kako god vam drago. I tek sada, nakon brojnih samoubojstava koji su pogodili, kako Hrvatsku tako i svijet, ljudi skaču na noge i pitaju se što se to događa oko nas, tko je kriv, zašto ovo, zašto ono. Krivi su roditelji koji su bili prezaokupljeni vlastitim brigama i sobom, pa nisu ugledali prve signale koje su im njihova djeca slala. A djeca uvijek šalju signale, kako roditeljima, tako prijateljima, profesorima, ćak i onoj starici koju svaki dan sreću u trgovini kad kupuje kruh. Svima! Samo ljudi te ne vide, što je žalosno...
I sada neka se digne netko od starijih koji nikada nije rekao nekome od djece, kada su se žalili da im je teško, da imaju problema, ma šta ti znaš o pravim problemima, ajde ne seri! To je česta rečenica koju će stariji uputiti mladima. Nisu djeca glupa, današnja mladež je zapravo jako zrela, možda i previše. Stariji moraju hvatati konce i trčati u korak s vremenom, jer oni nisu odrastali u ovom tempu života. Mladi su se u ovome rodili i u tome odrastaju. Puno brže shvačaju i vide ono što odrasli možda ne. I puno su osjetljiviji i zahtjevaju puno više ljubavi. Ustavi, ne traže današnja djeca više ljubavi nego ona prije 50 godina. Promjenili su se i sami roditelji. Danas žena koja rodi nakon mjesec dana trči natrag na posao, za vrijeme trudnoće također ide raditi, sve dok ne dođe do nekih komplikacija jer ista nije mirovala i onda će se za 10,15 godina čuditi što će joj djete imati raznih zdravstvenih problema. No ne radi se tu samo o zdravstvenih problemima, već o onome što je u glavi djeteta, dakle ono sa mentalne strane. Dakle, roditelji postaju prezaokupljeni sami sobom, mjesec dana nakon poroda majke odlaze na posao, a djecu ostavljaju u vrtiće gdje te dvije tete nemaju toliko vremena da ga kvalitetno posvete svoj djeci kako bi ista bila djelomično zadovoljna. I djeca od najranijih godina svog života nemaju ljubavi. Prvo im nije jasno što se točno događa oko njih.. onda pokušaju reći roditeljima, ali ovi su i dalje zaokupljeni sami sobom i samo guraju djecu dalje od sebe, kod dadilje. A dadilja ko dadilja...ne može im ona zamjeniti majku, nikada.
I djeca polako stare.. nemaju roditeljske ljubavi za kojom toliko vape. Roditelji im u nadi da će djeca biti sretnija kupuju sve i svašta, pa tako i kompjuter. Ukljuće im i internet, neka se djeca zabave, sve za njihove ljubavi... i djeca vrlo brzo shvačaju kako funkcionira ovaj virtualni svijet, pogotovo otkad je došlo do blog revolucije, kako kod nas, tako i u svijetu. I djeca počnu otvarati blogove, nemaju kome pričati o problemima, pa onda odluče to izbaciti na internetu, na blogu..i pišu o tome što ih muči. No i tu nailaze na problem ne shvačanja. jer blog je dostupan svima. I onda se javljaju svakakve budale koje su uvijek pametnije i bistrije, i odraslije i sole toj djeci pamet, i opet slučaju ist rečenicu: a što ti balavac znaš o problemima, ajde bjež' ća... I djeca padaju sve dublje, vape za pomoći, no nitko i dalje ne reagira. Tada počnu razmišljati o tome kako bi bilo da ih nema, neki se počnu samoranjavati, padaju sve dublje i dublje u depresiju i počnu razmišljati o samoubojstvu. Tada o tome pišu...i s vremenom im se jave djeca koja su također kao oni. Počnu se stvarati neka virtualna prijateljstva, jer oni svi zajedno suosječaju jedni s drugima, pokušavaju se tješiti, ali im ne ide. I tu se sve počne širiti i na kraju dobijete jedan veliki začarani krug djece koji vape za pomoći, razmišljaju o samoubojstvu, a roditelji su i dalje zaokupljeni sami sobom. Tu pojavu su ljudi nazvali emo djeca. Njihov stil je prepoznatljiv, pa vam ja u ovom postu i stavljam nekoliko slika koje oni stavljaju redovito u svoje postove.
Jedna takva grupa djece koji su se upoznali preko blogova je bila i u Americi. Bila je to skupina od 12oro djece od nekih 15-18 godina. U samo dva mjeseca od njih 12oro se ubilo njih osmero, a dvoje su spriječeni pri pokušaju samoubojstva te se danas preostalih četvero preživjelih liječe u bolnici od depresije. No ja tu uvelike krivim i psihologe, psihijatre i ostale liječnike koji su godinama tvrdili da oni koji govore o samoubojstvu, tj. da će se ubiti i jasno to pokazuju drugima, da neće učiniti. Ljudi se takvima smiju i ne shvačaju ih ozbiljno, smatraju da je to njihov način da privuku pažnju, a opet, napominjem, radi se isključivo o vapaju upomoć!
Emo djeca su naša stvarnost, valovi samoubojstava će postati još veći. To je naš problem. Ovaj svijet, ovo društvo..ljudi se gube u vremenu, i zaboravljaju jedni na druge. Danas nemamo pravih prijatelja. Ljudi trče za vlastitom egzistencijom i smatraju da će im novac donjeti zadovoljstvo, ali neće. Donjet će im još više problema. No to ljudi ne shvačaju doć ne dođe do nečeg drastičnog, kao npr. samoubojstva njihovog djeteta. Tada se svi pitaju kako nisu shvatili da djetetu treba pomoć, kako nisu vidjeli. Nije stvar u tome da niste vidjeli, problem je u tome što niste željeli vidjeti. Hodate svijetom sa nekim rozim naočalama na nosu,i ne shvačate da tonemo sve dublje, mi, vi, vaša djeca... Skinite te vražje naočale i otvorite širom oči, možda se iznenadite..neugodno. No to je život, to su vaša djeca..pružite im ruku i pomozite im, umjesto da ih kritizirate i govorite da njihovi problemi nisu važni, da oni ne znaju što su problemi. Ljudi su individualni, svi mi nosimo svoj životni križ na leđima i hodamo životnim putevima koji su prepuni trnja i krvi. No puno lakše je ići u paru..otvorite oči, molim vas!
_________________
fuuuuuuuuuuuuuuuj koja bolest,mrzin emo stilšto vi mislite o njima
Početna stranica 
