Hrvatska gojidba lipicanskih konja započeta je 1700. godine. Pokrenuo ju je Andrija Janković - Besan u Terezovcu (Suhopolje), uzgajajući u začetku napuljske i španjolske konje, a zatim je od te uzgojne jezgre, uporabom lipicanskih pastuha nastala lipicanska gojidba. Bila je tako samosvojna da je 1810. postala temeljem hrvatske lipicanske linije Tulipan.
Kasniji je razvitak hrvatske lipicanske gojidbe čvrsto vezan za ergelu đakovačke biskupije. Vrhunac je hrvatska lipicanska gojidba dosegla u drugoj četvrtini dvadesetog stoljeća, u ergelama Stančić i Kutjevo, zahvaljujući znalačkom i nadahnutom uzgajateljskom radu dr. Miroslava Steinhausz-a. U njegovo su vrijeme vodeći konjogojski autoriteti Hrvatsku lipicansku gojidbu smatrali najboljom na svijetu. Uz presudan značaj lipicanske pasmine za razvitak ukupne hrvatske uzgajateljske kulture i stočarske struke, nekadašnja je svjetska slava hrvatskih lipicanaca jedan od razloga zbog kojih tu pasminu uvrštavamo među naše baštinjeno blago.
Lipicanci ne potječu s našeg tla, niti su začeti radom naših uzgajatelja, ali su imali vrlo izrazitu povijesnu ulogu u hrvatskom vojnom, veleposjedničkom i narodnom životu, zamjetno različitu od one u drugih naroda. Nije slučajno što brončani ban Jelačić na središnjem zagrebačkom trgu jaše upravo na pastuhu za kojega je očito lipicanac bio model. Nasuprot povijesnom značaju lipicanskih konja i našoj vezanosti za tu pasminu, današnja je hrvatska gojidba lipicanaca sjenka nekadašnjega sjaja. Oslonjena je gotovo isključivo na ergelu u Đakovu i nedovoljno brojne privatne uzgajatelje.
Ergelu Lipik, koja je u svojoj gojidbi postigla vrlo vrijedne razultate, 1992., divljački je razorena tjekom domovinskog rata. Konji su poubijani ili otjerani, najprije na područje Banja Luke, gdje se kod sela Srbac prezimili na otvorenom bez ikakve dodatne njege, a zatim su preživjela grla odvedena u ergele Srbije. Drama lipičke ergele poznata je cijelom kulturnom svijetu, a nešto se sličlno u suvremenoj svjetskoj povijesti nije dogodilo. Danas su lipicanski konji pasmina koja nema proizvodnu ulogu, osobito ne nekadašnju vojnu, a u suvremenom se konjičkom sportu koriste samo u dresurnom i rekreativnom jahanju.
Povijest lipicanskih konja započela je još 1580. godine kada je austrijski nadvojvoda Karlo od trščanskog nadbiskupa kupio selo Lipicu. Iako su u to vrijeme i selo i njegova okolica bili prilično nepodesni za uzgoj konja, nadvojvoda je tu lokaciju odabrao jer su već Rimljani odatle dobavljali konje za svoje legije, a nedaleko su se nalazili i ostaci hrama tračkog boga i konja, kojega su i rimski konjogojci poštivali.
Po nalogu nadvojvode, još je iste godine (1580.) barun Khevenhüler u Španjolskoj nabavio veći broj pastuha i kobila. Kasnijih godina ( od 1581. do 1584.) ponovo su dobavljeni konji iz Španjolske, a uz to i iz Polesine u Italiji. Godine 1720. posjedje proširen imanjem u Postojni i vlastelinstvom Prestranek, tako da je broj matičnih kobila povećan na 150.
U to isto vrijeme već počinje gojidba španjolskih konja i lipicanaca na Jankovićevu dobru u Podravini, pa vidimo koliki je utjecaj na gojidbu konja u Monarhiji imao dvorski uzgajateljski poduhvat. Rat s Francuzima ima za posljedicu prvu evakuaciju ergele 1797., godine u Szekesfehervar, da bi se ubrzo vratila kući, a zatim drugu, 1805. U Đakovu, gdje su konji bili smješteni dvije godine. Kasnije je slijedila još jedna evakuacija 1807. u Mezöhedyes i povratak tek 1815. Osim značajnih šteta na zgradama, Napoleonova vojska je uništila i gojidbenu dokumentaciju, tako da je to razdoblje svojevrstan novi začetak gojidbe, obilježen među inim i zasnivanjem arapske linije među lipicancima, nazvane po pastuhu-začetniku linijom Siglavy.
Dvogodišnji boravak matične ergele u Đakovu imao je znatan utjecaj na hrvatsku gojidbu. Skrb o vrijednom genetskom materijalu značila je mnogo više nego li primjerci koji su u Đakovu nakon povratka ergele ostali. Ostalo je znanje, svijest o visokoj vrijednosti lipicnskih konja, te iskustvo o potrebnoj skrbi.
U povijesti hrvatske lipicanske gojidbe zapaža se nešto što se u drugim zemljama Austo Ugarske monarhije nije dogodilo. Lipicanci su u Hrvatskoj postali dijelom narodnog uzgoja i tradicije. Prema matičnim listovima pastuha "Kroatisch-slavoniches Remontierungs kommando-a" u Zagrebu, M. Steinhausz novodi kako je nedvojbeno da su godine 1857. lipicanski pastusi sustavno korišteni za priplod u svim hrvatskim krajevima pod vlašću Monarhije. Na snagu uzgoja posebno se upozoravaju brojke sabrane u posljednjem razdoblju kulminacije hrvatske gojidbe. U NDH, 1943. godine bilo je 450 lipicanskih rasplodnih pastuha i čak 35 000 rasplodnih kobila.
Broj lipicanaca koji danas imamo, prema tom je broju upravo simboličan. Prilike u kojima se nalazi naša lipicanska gojidba nisu povoljne. Broj uzgajatelja i konja, te njihova kakvoća ni izdaleka nisu dovoljni za samostalan uzgajateljski rad. Tragovi rata još su odveć svježi, platežna moć prosječnog hrvatskog ljubitelja konja, koji bi mogao imati interesa za lipicance, je preniska, dok inozemnu potražnju za lipicanskim konjima pokrivaju strane gojidbe.
Opisi i još neke pojedinosti
O vanjštini klasičnog lipicanca M. Steinfausz kaže: "Lipicanac kojega je odgojila austrijska dvorska ergela u Lipici do 1918. imao je izvanredno značajnu vanjštinu. On je bio općenito dug konj, s izrazito suhom, često nešto većom glavom i manje više izbočenom nosnom linijom, te velikim živahnim očima. Lijepo savijanim, visoko nasađenim repom. Prsa mu bjahu široka i duboka, rebra vrlo dobro zaobljena. Pleće često kratko i manje više strmo. Noge kratke i jake s jasnim tetivama i dobrim kopitima. Stav nogu pravilan. Hod visok, obilan, izvanredno siguran, sprijeda često manje više nečist. Visina mjerena vrpcom 156-167 cm. Vanjštine je općenito vrlo lijepe i skladne i elegantne. Hod neobično graciozan, često manje više ariozan. Hod i držanje njegovo je pravilno, jedinstveno. Nema pasmine konja, koja bi imala slične hodove i slično držanje.
O gojidbi koju su do Drugog svjetskog rata stvorili hrvatski uzgajtelji, tadašnji konjogojski stručni tisak piše kao o izuzetnoj vrijednoj, ustaljenih nasljednih svojstava, kao o jedninoj pasmini konja čiji pripadnici uravnoteženost hodova ne stječu tek napornim i dugotrajnim treningom, već je imaju kao nasljedno pasminsko svojstvo. Ubrzo nakon Drugoga svjetskog rata, hrvatska gojidba lipicanaca izgrađena u razdoblju djelovanja dr. Miroslava Steinhausza, doživjela je tužno i potpuno propadanje.
Konji koje imamo u današnjoj gojidbi su visoki, skladni, no ne tako kvalitetni kao nekada, kada se selekcija odvijala na najvećoj stručnoj razini i među vrlo velikim brojem grla. Ne nalikuju više snažnoj baroknoj tvorevini, što lipicanci nesumljivo jesu, već više nekom manjem lakšem sportskom konju našega vremena.
Izrazito nepovoljne okolnosti neposredno nakon Drugog svjetskog rata, izuzimanje iz pripusta najboljih pastuha u državne reprezentativne svrhe ili njihova prodaja u inozemstvo, uzrokovali su naglo propadanje hrvatske gojidbe. Slijedila su zatim kolebanja uzgajateljskih težnji, a potom ne uvijek uspješno oslanjanje na uvezene priplodne pastuhe. To je u postojeću nasljednu osnovu naših lipicanaca unijelo različite osobine koje zatamnjuju nekadašnji sjaj hrvatske gojidbe.
I jedna pojedinost, zanimljiva kao zoran primjer opadanja genetske raznolikosti unutar strogo selekcioniranih gojidbi. Lipicanci su u začetku bili raznolikih boja, šareni, pa čak i posuti krupnim pravilnim pjegama. Danas je gotovo sva njihova populacija u zreloj dobi bijela (svijetlo siva). Poneki su primjerci pastrvasti ili muvasti (bijeli konji posuti sitnim crnim ili dorstim pjegama), a u pasmini se mogu pojaviti još samo dorati i vranci (u rijetkim slučajevima vrani i dorati šarci). "Lipicanci" drugih boja i njihobih kombinacija nisu čista lipicanskog podrijetla. Lipicanski konji izuzetno lako uče, i vrlo su privrženi čovjeku, ali se njihova blaga i izrazito strpljiva, dobra narav, lošim postupcima lako preokreće u svoju suprotnost.
Zanimljiva svojstva pasmine
Lipicanac je izrazito lijep i reprezentativan konj, vrlo podoban za školovanje jahača i rekreativno jahanje, a posebno za dresuru i zapregu. Vrlo dobro se snalazi na teškim terenima i u radnoj zaprezi, a kao radni konj pokazuje veliku snagu i volju za napor, neočekivanu za svoju veličinu i podrijetlo. Kroz četiri je stoljeća strogo odabran u klasičnoj visokoj školi jahanja. To mu je bila glavna namjena za koju je služio i za paradne zaprege. Takvu sportsku i reprezentativnu ulogu ima i danas. Uspješna duga uporaba pasmine u hrvatskoj poljoprivredi, te strastvena šokačaka ljubav, lipicanske konje je nepovratno ugradila u hrvatsku uzgajateljsku i kulturno-povijesnu baštinu.
Početna stranica 
,ima vremena 
